Naime, smatra li radnik da nije adekvatno plaćen za poslove koje je unutar radnog odnosa dužan obaviti, odnosno da ima obvezu, a s obzirom na njihovu vrstu i složenost, obavljati puno veći opseg poslova nego li se može obaviti u redovnom radnom vremenu, tada radnik, ako poslodavac odnosno osoba koja u radnikovom svakodnevnom radu predstavlja poslodavca od radnika takav rad traži, ima pravo i na plaću za prekovremeno odrađeni rad.

Naime, radnik nije dužan „besplatno“ raditi prekovremeno, a ako po nalogu  poslodavca za potrebe posla radi prekovremeno, ima pravo na plaću za prekovremeni rad, neovisno o tome što mu poslodavac odbija dobrovoljno isplatiti i taj dio plaće.

Ne odobrava li poslodavac prekovremeni rad, a radnik objektivno nije u mogućnosti obaviti sve poslove kojima ga je poslodavac opteretio, tada radnik nije dužan obaviti sve poslove koji se od njega očekuju, već  samo one koje je objektivno u mogućnosti obaviti.

U situaciji kada pored svojih redovnih poslova radnik dobije i dodatne koje ne stigne obaviti u redovnom radnom vremenu, odnosno kada u redovnom radnom vremenu ne stigne obaviti sve redovne poslove svog radnog mjesta, tada je preporuka da radnik od poslodavca zatraži  određivanje prioriteta poslova koje treba odraditi, a kako bi otklonio (eventualnu) odgovornost za neobavljanje svih poslova.

Isto tako, preporuka je da radnik vodi vlastiti dnevnik rada kako bi kasnije mogao dokazati sve relevantne činjenice koje su mu potrebne u slučaju pokretanja spora povodom sankcioniranja radnika od strane poslodavca koji tvrdi da je radnik neobavljanjem svih poslova povrijedio obveze iz radnog odnosa.

Takav dnevnik bio bi koristan i u sudskom sporu u kojemu bi se potraživala isplata razlike plaće za odrađeni prekovremeni rad.