Jučer me nazvala kolegica i kaže kako je zakinuta za uvodnu riječ glavne i odgovorne urednice časopisa Poslovni edukator, Ele Kovačić u broju 4/2024. Kaže kako iz moje uvodne može namirisati trenutni događaj, a koji ostaje trajno zabilježen.

U pravu je. Ovog puta nisam napisala uvodnu jer sam imala dovoljno teksta za časopis i bila sam malo lijena. Radila sam na niz drugih projekata koji su zaokupili moje vrijeme. I sama sam shvatila da stvarno nedostaje moja uvodna i potaknuta jučerašnjim radnim danom odlučila sam napisati uvodnu koju ću objaviti kroz dodatak časopisu.

Dana 6. rujna (petak) pred kraj radnog vremena dok radim školske poslove za oko mi zapne e-mail koji je dobila moja škola , ali vjerojatno i sve ostale škole. Obaviješteni smo kako početak nove nastavne godine obilježimo intoniranjem himne i neizostavnim znakovima poput hrvatske zastave i grba.

Dok sam čitala dopis promislila sam: „Kakve gluposti pišu i boldaju.“ Pa svaki početak nove nastavne godine svečani je čin svake škole i u svakoj školi svečanost započinje himnom, uz neizostavna istaknuta obilježja kao što su zastava i grb.

Zar je moguće da netko piše o tome dopis? I sve bi to ostalo u mojim mislima i mojem trenutnom stanju dok nisam čula komentare od ljudi koji su i sami imali djecu u školu da bi to trebalo uvesti u škole jer škole moraju razvijati domoljublje.

Zar ne znaju da je to normalno u svakoj školi i da se to radi i bez dopisa i naputka?

Tko su mali domoljubi, a tko veliki?

Mnogi smatraju da je domoljublje ruka na srcu, himna, vijorenje zastavica i politička podobnost nekoj stranci ili strančici koja smatra da pripadnošću iskazujemo da je netko veći domoljub.

Domoljublje je širi pojam od himne i zastave.

Domoljub je osoba koja ujutro kad ustane ide na posao, odradi svoj posao za plaću  koju su mu odredili veliki domoljubi. Taj mali domoljub je osoba koja voli svoju domovinu i to iskazuje tako da plaća porez i sudjeluje u svim reformama s ostalim malim domoljubima.

Veliki domoljubi smatraju da im je potrebno 70 % povećanje plaće, a nama malima je dovoljno povećati 2 %, 4 %, 6 % itd. Mi smo mali, pa nam malo i treba. Zašto bi nama malim domoljubima dopustili da imamo 70 % povećanje plaća. Pa mi smo mali, a oni su ipak veliki.

I sad dolazimo do školstva.

Zar nije sramota da se zaposleni u sustavu odgoja i obrazovanja smatraju malim domoljubima? Da, sigurno oni misle da smo mali jer smo sposobni uz male plaće platiti stan, režije, osobni automobil, mobitel, hranu .....

Oni veliki imaju veliku plaću, pa valjda zato i zaslužuju veliko povećanje i imaju pravo na povlaštenja razno razna, od jeftinog najma stana, državnog automobila, a po mogućnosti i osobnog vozača, zatim imaju povoljno organiziranu prehranu, mobitele, i ostale pogodnosti koji oni kao veliki mogu imati jer to zaslužuju, a mi mali ne možemo imati sve navedeno jer smo u njihovim očima mali i malo nam treba.

Prosječna plaća

Kad govorimo o prosječnoj plaći ona ne bi trebala biti ispod 2.000,00 eura.

A kad govorimo o plaćama u prosvjeti, o ljudima koji se bave odgojem i obrazovanjem i stvaraju budućnost naše domovine i stvaraju istinske domoljube koji će svojim znanjem, vještinama i odgovornošću omogućiti bolje uvjete za život, tada možemo govoriti o učiteljima kao nositeljima sustava koji ne bi smijali imati manje od početnih 2.500,00 eura.

Nepoštivanje prosvjete i svih koji rade u prosvjeti je nepoštivanje naše budućnosti.

Ali kako će školu cijeniti netko tko školu nema? Možda je to problem.

Ili je možda problem što ljudi koji odlučuju o sudbini malih domoljuba mogu svoju veličinu vidjeti jedino ako ponižavaju obrazovni kadar.

Kada bi naš saborski zastupnik koji je završio nastavnički smjer i predaje npr. matematiku imao istu plaću kao učitelj matematike koji uz pomoć svoje plaće kupuje stan na kredit do 65. godine, kupuje osobni automobil marke koje može osobno financirati, plaća svoj mobitel, kupuje hranu i druge potrepštine, a uz to i ulaže u djecu, pitam se bi  li takav političar sebe smatrao velikim domoljubom u odnosu na istog sebe koji bi radio u prosvijeti. Može li  veliki domoljub uopće biti svjestan stanja u kojem se nalazi mali domoljub kad se nije našao u takvom stanju. U stanju da nema za kredit koji plaća za stan, hranu koju jede po visokoj cijeni, telefon koji plaća, kredit za osobni automobil koji je kupio i mora ga svaki mjesec još i tankirat gorivom.... i puno toga što ga još čeka.

Ili ako bi uzeli za primjer jednog pravnika, tajnika škole koji je završio pravni fakultet kao i naš Predsjednik Republike i Predsjednik Vlade, što znači isto smo školovani, a u sustavu školstva tajnik se ne nalazi koeficijentom odmah iza ravnatelja. Tek smo nedavno koeficijentom izjednačeni s nastavničkim kadrom, ali bez mogućnosti napredovanja.

Pitam se jesu li naši mjerodavni upoznati (svjesni) s obrazovanjem jednog tajnika ili voditelja računovodstva?

Svakako da je bitno da ključne osobe imaju veću ili veliku plaću u odnosu na ostale, ali ne i da im povećanje ide 70 % i kao takvo bude opravdanje jer se nalaze zbog političke podobnosti iznad svih nas, mada po stručnoj spremi, iskustvu i znanju daleko su ispod prosjeka običnog malog domoljuba.

Mislim da smo svi mi mali domoljubi mali jer smo se tako postavili. Čak smo i sami sebi veliki neprijatelji. Ne potičemo kolege da se izdignu i traže svoja zakonska prava.

UTIRUŠ

Kao predsjednica strukovne Udruge tajnika i računovođa u školstvu moram reći kako mi strašno smetaju dvojaka mjerila i neuređenost sustava u kojem radim i sustava države koji omogućava da se jednostavni poslovni zakompliciraju. Kod nas je  sve komplicirano pa čak i koeficijenti na osnovu kojih se vrednuje nečiji rad.

Mi smo ljudi koji radimo na terenu poput vatrogasca koji treba ugasiti požar u trenutku. Nama je požar vrlo česta pojava, ali nemamo nikog tko bi nam mogao poslati kanader jer sve ručno gasimo kako tko može i kako tko što ima na raspolaganju.

I ono što je nevjerojatno, nitko za ništa ne odgovara.

Prošli smo reformu, dobili smo koeficijente, ali borba ide dalje.

Napadamo dalje i idemo na napredovanje i na dodatke na plaću jer svako radno mjesto ima pravo na svoje dodatke.

I ako se pitate što je pjesnik ovim tekstom htio reći, skratit ću na minimum.

Svi trebamo znati da je Domoljub osoba koja gaji duboku ljubav i privrženost prema svojoj domovini. Domoljub ima osjećaj pripadnosti, ponosa i želje za dobrobiti svoje zemlje i njenih građana.

Iskažimo svoje poštovanje prema kulturi i povijesti te cijenimo svoju kulturnu baštinu, tradiciju i povijesna događanja.

Zalažimo  se za dobrobit svoje zemlje tako da doprinesemo razvoju i napretku domovine, bilo kroz aktivno sudjelovanje u društvenom životu, volontiranje ili profesionalnim radom.

Povežimo se sa zajednicom i razvijmo osjećaj zajedništva s drugim građanima koji  dijele istu sudbinu.

Uvijek smo spremni na žrtvu, a u ekstremnim situacijama, poput ratova, korone i svega što nam prijeti uvijek smo spremni žrtvovati svoje osobne interese za dobrobit svoje zemlje.

Važno je znati da domoljublje podrazumijeva ljubav prema svojoj domovini i da su upravo škole odgojno-obrazovne institucije koje njeguju sve navedeno.

Upravo su odgojno-obrazovni radnici zaslužni za uključivanje mladih i novih generacija u društveni život kroz glasanje, volontiranje, sudjelovanje u kulturnim događajima. Potiču mlade na poštivanje zakona i pravila kako bi se isti mogli pridržavati zakona i društvenih normi. Uz pojačanu briga za okoliš uče nove generacije o važnosti očuvanju prirodnih resursa i očuvanje okoliša, te na svoj specifičan način uče učenike kroz promicanje pozitivne slike svoje zemlje u pozitivnom svjetlu.

Upravo je škola ta koja jača osjećaj zajedništva, potiče građansku svijest, doprinosi razvoju društva i štiti nacionalni identitet.

Netko u ovo državi treba shvatiti da je školstvo alfa i omega domoljublja i da upravo odgojno-obrazovni radnici, i svi ostali koji su uključeni u rad škola, doprinose boljoj budućnosti svih nas.

Domoljublje nije ruka na srcu, himna i mahanje zastavom već je domoljublje gore navedeno, a za odgoj novih generacija zaslužni su odgojno-obrazovni radnici, učitelji, nastavnici, profesori, ravnatelji koje treba staviti na pijedestal budućnosti naše domovine.

Ulaganje u znanje, ulaganje je u budućnost koju će stvarati naši učenici.

Poštovani ravnatelji, drage kolege tajnici i računovođe, učitelji i svi ostali koji radite u sklopu svih naših škola u Republici Hrvatskoj želim vam uspješan početak nove školske i nastavne godine te da se naša borba za bolji status u društvu kroz materijalna i dostojanstvena pitanja stave na svoje mjesto, na mjesto broj 1 gdje trebamo biti.

Ela Kovačić, dipl.iur.

Glavna urednica časopisa Poslovni edukator

Predsjednica UTRIUŠ-a